Kada nisam mogla baš ništa više
U studenom 2018. sam iscrpljena pala u krevet. Nisam bila iznenađena. Razloge za taj pad sam kontinuirano skupljala pet godina prije toga. Ili možda deset? Ili možda cijeli život? Što je bio uzrok, a što posljedica? To pitanje si postavlja mnogo oboljelih s AI (autoimunim) bolestima. Bez obzira na razloge zašto mi se to dogodilo, činjenica je bila da sam u tom razdoblju teško vozila auto, teško podnosila svoje dvoje djece i teško uopće ustajala iz kreveta. Na posao nisam niti pomišljala, a još manje na svoj odnos s mužem. Nisam mogla ništa.
Ženske (većinom) mislimo da smo si sve krive same
Ujutro, kada bih ustala, samo bih osjetila slabost. Osjećala sam se kao da ću povraćati. Boljelo me je cijelo tijelo od vrata do zapešća ruku, leđa, bedra, kukovi, gležnjevi – sve. Moji zglobovi su bili kao od gume, nisam mogla podići niti dvije litre mlijeka. Jedva sam disala, osjećala sem se kao da po mojim žilama umjesto krvi teče otrov. Srce mi je prejako razbijalo, bila sam sva zaotečena, nisam mogla sabrati svoje misli i stalno sam plakala.
Ako pravilno postaviš pitanje, dobiješ i odgovor
Moja sjećanja su bila puna praznih rupa. Nisam se mogla prisjetiti što sam jela dan ranije, gdje smo bili na godišnjem odmoru prošlo ljeto, zaboravila sam imena ljudi iz svojega života. Mnoge događaje iz razdoblja od zadnjih desetak godina sam jednostavno zaboravila, kao da se nisu nikada dogodili. U mojoj glavi je bila magla, a u mom srcu žalost i iscrpljenost. Osjećala sam sekao da imam 90 godina i brojim svoje zadnje dane
Moje stanje me je opterećivalo na svakom koraku. Nisam imala snage da bih se popela na treći kat školske zgrade, do razreda svojeg sina. Imala sam 38 godina. U zadnjih pet godina sam pridobila dodatnih 25 kg tjelesne težine.
Sebe sam krivila za sve što mi se događalo. Krivnja me je nagrizala iznutra. Ali, bez obzira na očajno stanje u kojem sam bila, nisam se predala. U sebi sam našla toliko snage, da sam istraživala svoje simptome – u knjigama iz knjižnice i člancima na internetu. Imala sam sreće, da su se stvari odvijale poprilično brzo u moju korist. Kažu da, ako pravilno postaviš pitanje, dobiješ i odgovor.
Prvi put u 38 godina sam bila prisiljena ne brinuti za druge, nego sam sebe postavila na prvo mjesto. Čitala sam, spavala, jela i disala. Dozvolila sam si reći, da ne mogu više. Dosta vremena je prošlo dok nisam jasno vidjela, što ne mogu i što više ne trebam činiti. Liječnici su nada mnom dignuli ruke, prepisali mi antidepresive i rekli, da neka idem u šetnju u prirodu i da će sve biti u redu.
Kada je taj trenutak da se odlučiš napraviti tako korijenitu promjenu?
Onaj trenutak kada si na dnu.
Svoj put izlječenja sam vodila sama. Vjerovala sam sebi, svom instinktu, na put su me poveli određeni ljudi, i pomogli mi da svoj put lakše vodim u pravom smjeru. Postala sam sama svoj pokusni kunić, koji je postupno otkrivao svijet minerala, vitamina, naučila sam čitati krvne slike i brojne nalaze, promatrala sam svoje tijelo, osjećaje i promjene koje su mi se događale. Ako sam odspavala cijelu noć bez napada panike i povećanog srčanog pulsa, znala sam, da je preda mnom divan dan.
Nisu bila sva jutra uvijek tako krasna. Svako jutro kada otvorim oči, prvo gledam oko sebe, kako sam. Napravim svojevrsni check-up. Ako je srčani puls normalan, ako nemam osjećaja slabosti i tjeskobe zahvalna sam za svaki dan posebno. Zahvalna sam da sam tu, da sam živa i da se osjećam dobro. Istina je kada kažu: ako daš sam sebi, i život će ti dati. Korak za korakom promatrala sam svoje tijelo, njegove odazive na hranu, vitamine, gibanje, spavanje, meditaciju, jogu, biorezonancu, reiki, šamanske obrede, sve po redu…
Svaka stvar mi je nešto dala, neka više, druga manje. Svaki moj pokus me je vodio, točno tamo kamo je trebalo: do promatranja i spoznavanja sebe. Što sam više tražila načine kako da pozboljšam fizičko stanje tijela, to sam sve više razumijevala (psihičku) pozadinu mojih znakova bolesti. Slagalica uzroka, zbog kojih se je bolest uopće pojavila, je počela dobivati smisao.
Ne mogu reći, da sam si bolest zaradila sama, sa životnim stilom ili poslom kojeg sam radila. To je vrlo površinski i plitak izgovor. Bolest je naime došla s namjerom, da se suočim sa sobom, sa svojim djetinjstvom, svojim iskustvima, s odnosima oko mene i sa smislom svojeg postojanja. Bolest me je prisilila da vodim dnevnik svojih osjećaja i osjećanja, da se detaljno promatram, da obraćam pažnju na sve što utječe na stanje u kojem jesam i prije svega, kako reagiram na životne izazove. Tu je bio ključ mojega ozdravljenja. Promijenila sam sve. Neumorno sam radila na stvaranju nove životne rutine. Svaki novi dan je bio uspjeh, mala pobjeda za mene. Promijenila sam svoje odazive na okolinu, osjećaje prema samoj sebi i drugim ljudima. Kao posljedica tog teškog rada, promijenili su se naravno i moji hormoni i moje tijelo, odnosno stanje moje bolesti. Ako možeš zavoljeti sebe, sa svim tamnim sjenama koje nosiš u sebi, sa svim oblacima krivnje nad sobom, ako to možeš – onda možeš sve. Tada se dogodi ozdravljenje. Hashimoto za mene nije kazna, niti posljedica, dio je mojega puta upoznavanja same sebe.
Važna napomena: Informacije i razmišljanja na ovoj stranici, u avdio snimkama, te na individualnim i grupnim susretima su samo odraz vlastitog mišljenja avtorice i ne smije ih se tretirati kao bilo kakvu vrstu terapije, savjetovanja, uputa, dijagnoze i/ili liječenja. Namjena autorice je proslijediti informacije opće prirode, da pomognu čitatelju na njegovom putu do emotivnog i duhovnog blagostanja. U slučaju uporabe bilo koje od navedenih informacija, autorica ne preuzima nikakvu odgovornost za vaše aktivnosti i odluke. Sve što je u vezi s Vašim fizičnim i psihičnim zdravljem zahtijeva liječnički nadzor. Autorica nije dužna niti odgovorna za eventuelni gubitak ili štetu, koja bi mogla nastati iz bilo koje od informacija, ideja i prijedloga koje ste pronašli na ovim stranicama.